Hrvatska povijest
NAVIGACIJA

MENU

  Naslovna
  O nama
  Aktualnosti
  Sport               
  Kultura
  Journal
  Knjiga gostiju
  Forum
  Galerija
  Linkovi

POVIJEST

 

 

 

 

 

 

 

 


HRVATSKI RATNICI


Prihvacanjem kršcanske vjere, Hrvati su potpisali 680. proturatni ugovor sa Svetom Stolicom. U najstarijem proturatnom ugovoru u svjetskoj povijesti Hrvati su obecali papi; da ni s kim nece prvi zaratiti, da tude zemlje nece osvajati, nego da ce samo svoje braniti.

O tom ugovoru, bizantski car Konstantin VII. zapisao je sljedece: "Ovi pokršteni Hrvati ne ratuju rado izvan granica svoje zemlje, jer su dobili neko prorocanstvo ili zapovijed od rimskoga pape Agatona, koji je u doba cara Heraklija, cara Romeja, poslao svecenike i pokrstio ih. Nakon što su primili kršcanstvo, Hrvati su dali potpisanu obvezu i neopozivu zakletvu sv. Petru, da nikada nece s oružjem provaliti u tudu zemlju, nego da ce živjeti u miru sa svima koji to žele, primivši za uzvrat od rimskoga pape ovaj blagoslov: 'Ako bi ikada neki drugi narodi navalili i poveli rat na zemlju Hrvata, neka za njih ratuje i zaštiti ih Bog Hrvata, a pobjedu im donese Petar, Kristov ucenik'." I doista možemo biti ponosni jer u slavnoj i dugoj hrvatskoj povijesti, Hrvati nikada nisu bili osvajaci na tude zemlje, nego su uvijek bili i ostali "svoj na svome" i "svoj za svoje".

Turski filozof Kjafija u svojoj knjizi "Nizam ul Alem" ("Uredba svijeta") piše o Hrvatima kao idealnim ratnicima i junacima koji preziru kukavice, te savjetuje svojim Turcima da se od Hrvata nauce ratnom umijecu ukoliko žele pobjedivati. Turci su pored hrabrosti osobito cijenili i hrvatski viteški duh, koji nikada nece povrijediti nenaoružanog ili zarobljenog neprijatelja, a dano obecanje ce uvijek ispuniti.

Hrvatski ratnici su zbog velike hrabrosti i sjajnog ratnog umijeca bili veoma traženi od mnogih europskih vladara, koji su organizirali specijalne jedinice hrvatskih ratnika u sklopu svoje vojske. Tako je u 30-godišnjem ratu (1618.-1648.) na zahtjev kardinala Richelieua, vitez Bonnet ustrojio od hrvatskih jahaca lako francusko konjaništvo. Francuski kralj Luj XIII. dao je osnovati gardu "Royal cravatos" koju su cinili Hrvati koji su nosili marame oko vrata, po cemu su kasnije kravate i dobile naziv, a pocetkom 19. st. osnovana ja "Regiments croats". Maršal Marmont zabilježio je izjave vojskovode i cara Napoleona I. koji je rekao: "Ja nikada nisam imao hrabrijih i boljih vojnika" i "Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100 000 Hrvata, osvojio bih citav svijet". Friderich Veliki je pak rekao da su Hrvati nenadmašivi majstori ratovanja.

Naša slavna i krvlju ispisana hrvatska povijest nikada nece zaboraviti hrvatske junake, cijoj su se hrabrosti, ratnom umijecu i viteškom duhu divili i cudom cudili svi, pa i sami neprijatelji. Ni dan danas, povjesnicari i vojni strucnjaci ne mogu shvatiti a pogotovo objasniti, kako su cesto puta u vrijeme turskih osvajanja, ponekad i preko 100 puta brojcano slabiji Hrvati uspijevali razbiti neprijatelje. Ovdje su navedeni samo neki od najpoznatijih, ali prisjecajuci se njih mislimo i na sve ostale, imenima znane i neznane hrvatske junake koji su dali najvece žrtve za Hrvatsku i hrvatski narod, kao i za kršcansku Europu. Najvece priznanje Hrvati su dobili god. 1519. od pape Lava X. (Giovanni Medici), koji je našem narodu dao zasluženi naslov "Predzide kršcanstva" ("Antemurale Christianitatis").
Klukas, Lobel, Kosjenc, Muhlo, Hrvat, Tuga, Buga oko 626. - oko 641.Radoslav oko 641. - iza 688.Višeslav oko 800.

Ljudevit Posavski 817. - 823. i Borna 810. - 821.

Cara Karla Velikog, naslijedio je god. 814. Ludovik Pobožni. U Panonskoj Hrvatskoj tada vlada knez Ljudevit, a u Dalmatinskoj knez Borna. Za vrijeme slabe vladavine cara Ludovika, podivljali su franacki plemici koji su pljackali i mucili narod. Najgori je bio markgrof Kadaloh, ciji su vojnici pocinili okrutne zlocine nad panonskim Hrvatima.

Nakon žalbe Ludoviku god. 818. koji ništa nije poduzeo, a na poticaj Bizanta Ljudevit diže ustanak protiv franacke vlasti. Godine 819. nakon što je razbio markgrofa Kadoloha, Ljudevit se pokušao nagoditi s carem, ali je ovaj odbio njegove uvjete. Rat se nastavio, a knezu Ljudevitu su se pridružili Slovenci i Timocani, ali ne i Borna. Naime, Borni je tada bila potrebna franacka pomoc jer je pokušavao urediti granice izmedu Dalmatinske Hrvatske i bizantskih gradova u Dalmaciji, što je imalo za posljedicu da su kasnije i ratovali jedan protiv drugoga.

Usprkos teškom porazu 819. Franci su i dalje napadali Ljudevita 820. i 821., ali ga nisu uspjeli svladati. Tek iduce godine Ljudevit se pred desetom franackom vojskom povukao, te se sklonio u Srbiju kod nekog župana. Nedugo zatim Ljudevit je likvidirao doticnog župana koji ga je naumio predati Francima, napušta Srbiju i sklanja se u Dalmatinsku Hrvatsku kod Bornina ujaka Ljudemisla, koji ga je kasnije na zahtjev Franaka dao podmuklo ubiti.

Ljudevitovom smrcu završila je prva velika borba Hrvata za neovisnost i slobodu, pa stoga možemo ustvrditi da je on jedna od najznacajnijih osoba stare hrvatske povijesti.

Kasnija predaja u Hrvata, kako ju je bizantski car Konstantin Porfirogenet zabilježio polovinom 10. stoljeca, nije se sjecala više nesretnog junaka Ljudevita. Naime, Hrvati X. st. nisu mogli vjerovati u takav slijed dogadanja, nego su o ratovanju s Francima pricali ovako:

"Hrvati, što su nastanili Dalmaciju, pokoriše se nakon nekog vremena Francima. Nedugo zatim Hrvati ne mogoše više podnositi kako su Franci postupali s njima nemilo i okrutno, tako da su i sitnu djecu trgali s materinjih grudi te ih ubijali i psima za hranu bacali, pobuniše se te poubiše sve franacke poglavice u svojoj zemlji. Na to se digoše na njih silne franacke vojske da ih satru. Rat bjesnijaše sedam godina; naposjetku pobijediše Hrvati. Oni svladaše Franke, te ih ubiše zajedno s njihovim vladarom Kocilinom. Postavši tako slobodni i samosvojni zatražiše u rimskoga pape sveti krst; on im posla biskupe, koji ih pokrstiše.Vladao je tada Hrvatima knez Porin."

Po ovom pricanju napisao je hrvatski pjesnik dr Dimitrije Demeter operu "Porin", koju je uglazbio Vatroslav Lisinski.

Mislav

Nakon Borne i Vladislava na prijestolje dolazi oko 835. knez Mislav, koji je odmah na pocetku svoga vladanja ratovao s Mlecanima. Uzroci i tijek ratovanja pouzdano se ne znaju, ali se zna da je 839. mletacki dužd Petar Tradonik sa svojom ratnom mornaricom krenuo navaliti na hrvatsko primorje. Medutim kod primorskog dvorca sveti Martin, nakon što je otkrio gorku istinu o snazi hrvatske vojske i mornarice, dužd se predomislio, te je ugovorio mir s knezom Mislavom.

Potom je krenuo na jug napasti neretvanske otoke, ali je i tamo ugovorio mir s neretvanskim velikim županom Družakom. Sljedece godine (840), Neretvani su predvodeni velikim županom Deodatom potpuno razbili Mlecane u pomorskom boju, pa se tako dužd Petar kao veliki gubitnik morao vratiti u Veneciju.

Knez Mislav nije više stolovao u Ninu nego u Klisu. Mislav je bio pobožan vladar koji je poceo graditi prve kulturne i crkvene zadužbine. Tako je dao sagraditi crkvu sv. Jurja u mjestu Putalju, kojoj je darovao zemljišni posjed i kmetove. Kao susjed grada Splita, kojoj je tada nadbiskupom bio Justin, Mislav je odredio da splitska nadbiskupija dobiva desetinu od plodova i životinja sa njegovoga kneževskog posjeda u susjednom Klisu.

To je bio prvi dar što ga je splitska crkva dobila od hrvatskog vladara na hrvatskom zemljištu, ali i vrlo mudar politicki potez, jer je splitska crkva tada bila na bizantskom teritoriju i pod carigradskim patrijarhom. Otada su uspostavljeni dobri odnosi s dalmatinskim gradovima, koji su s vremenom potpuno postali dijelom Dalmatinske Hrvatske.

Još boljom organizacijom vojne snage na kopnu i na moru, knez Mislav je sve više jacao hrvatsku kneževinu. Uvijek je imao na raspolaganju velik broj pješaka i konjanika, koji su tada rabili lukove sa strjelicama, maceve, koplja i drugo oružje. Na raspolaganju je imao i dobar broj brodova s odgovarajucom posadom mornara-ratnika.

Kneza Mislava naslijedio je oko 845. knez Trpimir.

Trpimir

Kneza Mislava naslijedio je oko god. 845. knez Trpimir. Iako je knez Trpimir priznavao vrhovnu vlast franackog kralja Lotara, to ga nije ni najmanje smetalo da vlada kao samostalan i jak vladar. U svom kneževskom dvoru imao je dvorske svecenike, dvorske komornike, te stalnu pratnju u kojoj su pored ostalih bili ukljuceni i najugledniji župani, koji su bili Trpimirovi savjetnici i suradnici.

Napade Arapa, koji su oslabili Bizant i Veneciju, knez Trpimir je mudro iskoristio. Prema svjedocanstvu benediktinca Gottschalka, Trpimir je izmedu 846. i 848. uspješno ratovao protiv Bizanta i Venecije na moru i na kopnu. Kad su Neretvani napali i sam mletacki grad Caorle, Trpimir je razbio bizantskog namjesnika koji je tada stolovao u Zadru.

Izmedu 854. i 860. Bugari su napali Hrvatsku, koju je Trpimir s lakocom obranio, a konacan udarac zadao im je u sjeveroistocnoj Bosni, gdje su tada granicile Hrvatska i Bugarska. Sve te pobjede dokazuju kako je Trpimir bio mocan vladar i pravi ratnik, koji je u ono doba znatno podigao ugled hrvatskoj državi u Europi.

Trpimir, koji je stolovao u Klisu, nazivao se "pomocu Božjom knez Hrvata" ("dux Croatorum iuvatus munere divino") odnosno "Trpimir, knez Hrvata" ("Trpimirus, dux Croatorum), što je prvi spomen hrvatskog imena u povijesnim spomenicima. Svoju državu nazivao je "kraljevstvo ili država Hrvatska" ("regnum Croatorum").

Osobito je znamenita Trpimirova isprava na latinskom jeziku od 4. ožujka 852., kojom je splitskoj nadbiskupiji potvrdio darovnicu svoga prethodnika Mislava, te joj je još darovao crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajucim kmetovima. Tu najstariju sacuvanu ispravu hrvatskih vladara napisao je jedan svecenik u svojstvu kneževog kancelara, a u njoj su i navedeni svjedoci: pet župana, knežev upravitelj dvora, dva svecenika i pet ostalih uglednika.

Knez Trpimir bio je veoma pobožan i za svoje vrijeme naobražen covjek. Tako je u Rižinicama kod Klisa dao sagraditi samostan i crkvu sv. Petra, te je pozvao nekoliko benediktinaca-redovnika poznatog benediktinskog središta Montecassino (izmedu Rima i Napulja) s Apeninskog poluotoka. Benediktinci koji su se nastanili u samostanu odigrali su znacajnu ulogu u vjerskom i prosvjetnom životu, te širenju pismenosti. Knez Trpimir i njegov najstariji sin Petar hodocastili su u talijanski grad Cividale (16 km. istocno od grada Udine), a dokaz tome su zabilježena imena u poznatom Evandelju sv. Marka.

Na njegovom dvoru boravio je i jedan od najucenijih ljudi tadašnjeg doba, benediktinac Gottschalk, kojeg su prognali iz Franacke. Iz njegovih spisa "Tractatus de trina Deitate" saznaju se vrlo zanimljivi i znacajni podaci o tome kako mu je Trpimir 846. godine pružio zaštitu.

Potkraj Trpimirova vladanja, god. 863., došlo je i do prvog rascijepa izmedu rimskoga pape i carigradskog patrijarha.

Nakon Trpimira, na prijestolje dolazi oko god. 864. knez Domagoj

Domagoj

Iako je knez Trpimir imao tri sina - Petra, Zdeslava i Muncimira - na hrvatsko kneževsko prijestolje dolazi Domagoj, pripadnik druge obiteljske loze, kojoj se nasljedni zemljišni posjed nije nalazio izmedu Trogira i Splita kao Trpimirovicima, nego negdje oko Knina.

Tu promjenu dinastije pokušali su iskoristiti Mlecani, koji su se u to doba oporavili od teških udaraca zadobivenih od Arapa prije 25 god., te su god. 865. krenuli napasti Hrvatsku, ali Domagoj je uspio mudro ugovoriti mir.

Arapi su i dalje napadali obalne gradove, a od 866. opsjedali su 15 mjeseci Dubrovnik, koji se je uspio obraniti svojim snagama i uz pomoc bizantske ratne mornarice.

Domagoj, koji je dotada ucvrstio svoju vlast, pomogao je 869.-871. franackom kralju Ludoviku II. da zauzme Bari, koji su prije osvojili i neko vrijeme držali Arapi. Bari je zauzet na juriš 2. veljace 871., a u mornarici kneza Domagoja sudjelovali su i dubrovacki brodovi. Tadašnji hrvatsko-dubrovacki pomorski savez prva je pouzdana veza Dubrovnika s kasnijom narodnom i državnom maticom, a ujedno i dokaz snage hrvatske i dubrovacke mornarice, te hrvatske pomorske afirmacije. U to vrijeme Domagojev boravak pod Barijem iskoristio je Bizant koji je sa svojom mornaricom napao i pokorio Neretvane, te pritom opustošio i hrvatsku obalu. Iduce godine kad su Arapi ponovo napadali bizantske gradove u Dalmaciji, Hrvati i Neretvani vratili su im istom mjerom, tako što su ponovo poceli napadati tude brodove i to posebno mletacke, jer su Mlecani bili bizantski podanici.

Sukobi su bili tako cesti i okrutni da je kneza Domagoja i sam papa Ivan VIII., koji ga je inace zbog njegova sudjelovanja u osvajanju Barija nazvao "slavnim knezom" ("duci glorioso"), zamolio da nastoji umiriti svoje podanike, jer mu njihova gusarska nedjela "potamnjuju dobar glas".

Mlecani su Domagoja nazvali "najgorim knezom hrvatskim" ("dux pessimus Croatorum"), a u mletackim uspomenama njegovo je ime ostalo prokleto ("pessimus Sclavorum dux") kao i ime njegovih podanika ("Sclavorum pessime gentes et Dalmacianorum").

Bizant je pokušao s protjeranim Zdeslavom Trpimirovicem svrgnuti kneza Domagoja, ali u tome nisu uspjeli. Nakon smrti franackog kralja Ludovika II. god. 875. na njegovo prijestolje dolazi Karlman, sin Ludovika Njemackog, koji je u to doba vladao i Panonskom Hrvatskom. Dalmatinska Hrvatska sa svojim knezom Domagojom nije priznala novog vrhovnog vladara, nego su se pobunili. Knez Domagoj umro je 876. u vrijeme sedmogodišnjeg teškog rata u kojem su se Hrvati zauvijek oslobodili franacke vlasti.

Branimir

Branimir, knez Hrvatske od 879. do 892. Nakon što je Zdeslav uz pomoc Bizanta protjerao Domagojeve sinove i tako postao pravi bizantski igrac, razocarani i nezadovoljni hrvatski narod odlucuje godine 879. kneza Zdeslava srušiti s prijestolja, te dovesti kneza Branimira, koji ce potom odmah vratiti stvari na svoje mjesto.

Knez Branimir se tako odmah odlucno odijelio od Bizanta, te je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajednicko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.

Na blagdan Uzašašca Gospodnjega 21. svibnja 879., papa Ivan VIII. služio je svetu misu u kojoj je podigao ruke k nebu i blagoslovio Branimira, sav hrvatski narod i svu njegovu zemlju. Tom svetom misom papa Ivan VIII. priznao je nezavisnost hrvatske države, što je u to doba predstavljalo medunarodno priznanje. Hrvatski narod je tada zauvijek potvrdio vjernost katolickoj crkvi i vjeru u Boga, koji ce im kasnije u teškim i krvavim ratovima s Turcima dati snagu da postanu predzide kršcanstva "Antemurale Christianitatis".

Mlecanima je smetala jaka i nezavisna Hrvatska, pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih godine 887. Neretvani razbili kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Nakon tog poraza Mlecani su morali placati godišnji danak (tributum pacis) Hrvatima i Neretvanima za slobodnu plovidbu i trgovinu. "Danak mira" placali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split placao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika

Jaka Hrvatska je tako pružila utocište Metodovim ucenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi ucenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.

U doba kneza Branimira mnogo se gradilo. Tako je ostalo sacuvano pet njegovih natpisa: u Gornjem Mucu, gdje je dao sagraditi crkvu na cast Majke Božje Djevice Marije (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm), Šoputu kraj Benkovca, Ninu, Ždrapanju kraj Skradina i Otresu kraj Bribira. Na gredi iz Šopota kod Benkovca zabilježen je latinskim jezikom "BRANIMIR" najstariji spomen hrvatskog imena u narodnom obliku, a na zabatu natpis "DUX CRUATORUM"

O prvom utemeljitelju hrvatske nezavisnosti knezu Branimiru postoje nekakve teorije da je mogao biti jedan od Domagojevih sinova. Zna se sigurno da je imao ženu po imenu Maruša (Mariosa cometissa), s kojom je bio na hodocašcu u talijanskom gradu Cividale (16 kilometara istocno od grada Udine), a dokaz tome su njihova upisana imena u Evandelju svetog Marka.

Muncimir

Kneza Branimira naslijedio je najmladi Trpimirov sin Muncimir. On je došao na vlast po pravu nasljedstva, buduci da se je ponosio da sjedi "na ocinskom prijestolju" ("residente paterno solio"). Nije priznavao ni bizantskog ni rimsko-njemackog cara, nego se nazivao "s Božjom pomocu knez Hrvata" ("divino munere Croatorum dux").

Pokoravali su mu se romanski gradovi bizantske Dalmacije u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski casnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pecat (anulo nostro).

Odmah u pocetku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumacenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je, da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Medutim na rocištu pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio ocevu darovnicu.

Kneza Muncimira 910. naslijedio je njegov sin Tomislav koji je god. 925. postao prvim hrvatskim kraljem, a u hrvatskoj povijesti jedan od najslavnijih i najvecih hrvatskih velikana.

HRVATSKA ZA KRALJA TOMISLAVA GOD. 928(Srkulj/Lucic)

Tomislav je oko g. 910 postao knezom Dalmatinske Hrvatske. Vladao je, dakle, u vrijeme, kad su Madzari ugrozili Panonsku Hrvatsku, te se preko nje zalijetali i u njegovu drzavu. Ali "Tomislav bijase mlad i kripak u arvanjih . . ." veli pop Dukljanin, pa je vazda Madzare natjerao u bijeg. Tomislav je nesamo pobjedivao Madzare, on je i obranio Panonsku Hrvatsku i sjedinio je s Dalmatinskom Hrvatskom. Bio je krajni cas, da se to ucini, jer bi se inace Madzari ugnijezdili bili i u Panonskoj Hrvatskoj. Sjedinivsi obje Hrvatske rijesio je Tomislav zadacu koja je po politicko-geografskim prilikama onoga vremena bila vanredno teska, jer je Panonska Hrvatska vezana bila za Podunavlje, a Dalmatinska Hrvatska za Jadransko more. No Tomislav nije prosirio svoju drzavu samo na sjever do Mure, Drave i Dunava; on je na jugozapadu dosao u posjed neretljanskih otoka Braca, Hvara i Visa, pa i same Paganije, tj. Neretljanske oblasti, koja je do g. 917 bila pod srpskim zupanom Petrom Gojnikovicem. Najzad je dobio na upravu i Bizantsku Dalmaciju tj. temat Dalmaciju. Desilo se to ovako:

Bizantski car Roman Lekapen, suvladar Konstatina VII Porfirogeneta, zatrazio je u pape Ivana X (914-928) da posreduje izmedu njega i bugarskoga cara Simeuna, koji je zestoko pritijesnio Carigrad. Roman je taj korak ucinio u sporazumu s patrijarhom Nikolom Mistikom, koji je bio spreman na izmirenje s Rimom. I doista su nesuglasice bile izravnane i crkveno jedinstvo uspostavljeno (g. 923). Patrijarh se odrekao i jurisdikcije nad Dalmacijom, ukoliko je politicki bila u vlasti Istocnoga carstva, prepustivsi je papi. Talio je papa opet postao glava salonitanskoj nadbiskupiji, kako je bio i do g. 732; kad ju je car Leon III silom otkinuo od Rima i podredio carigradskom patrijarhu. Nato je papa posredovao, pa je, uistinu, doslo do mira izmedu Grka i Bugara. Car Roman je, medutim, za vecu sigurnost gledao kako bi pridobio za sebe hrvatskoga vladara. I opet je papa s uspjehom posredovao: Tomislav pristade uz Bizant, a car Roman mu predade upravu dalmatinskog temata. Pored Tomislava je i zahumski knez Mihajlo Visevic sklopio s Bizantom savez: Njega je car imenovao prokonzulom i patricijem, a valjada mu je dao na upravu i dva grada temata dalmatinskoga, Dubrovnik i Kotor. Car je pridobio i srpskoga zupana Zahariju (921-924), koga je nedavno Simeun ucinio zupanom na mjesto nevjernoga Pavla Branovica. Cuvsi Simeun da mu se i Zaharija iznevjerio, plane i posalje vojsku na Zahariju, ali ju je Zaharija u srpskim gorama smlavio. Iduce godine posalje Simeun novu vojsku, s njom i pretendenta za zupansku stolicu Caslava Klonimirovica. Kad je vojska dosla do srpske granice, dodu u njezin tabor na poziv bugarskih vojvoda srpski starjesine da se poklone novome zupanu. No Bugari ih okuju i zajedno s Caslavom posalju u Bugarsku, a onda pregaze Srbiju. Zaharija je, medutim, ostavio zemlju i trazio zaklon kod Tomislava. Ono naroda sto se nije sklonilo u Hrvatsku i u primorske oblasti povedu Bugari u ropstvo. Tako je nestalo Srbije, a Tomislav je postao neposredni susjed Bugara.

Bugari su, dodjuse, osvojili. Srbiju, ali Simeunu ne bijase to dosta. Njemu je bio pred ocima veci cilj: stvoriti drzavu od Crnoga do Jadranskoga mora i Bugarsku staviti na mjesto stare Bizantske drzave. Trebao je, dakle, da osvoji Hrvatsku i crvenohrvatske oblasti Zahumlje, Travunju i Duklju. Zahumski knez Mihajlo je bio u najtjesnjoj vezi s Tomislavom, te se mogao u slucaju pogibli na nj osloniti. Travunji i Duklji ne bijase drugo nego da se i one dadu pod zastitu mocnoga Tomislava. Tomislav im je ostavio domace vladare, da i dalje vladaju.

Tomislav bijase uistinu mocan vladar. U njega bijase 100.000 pjesaka, 60.000 konjanika, 80 velikih brodova, na kojima je bilo bez veslaca po 40 naoruzanih momaka i 100 manjih brodova, svaki sa 10 do 20 naoruzanih ljudi. To su bezuvjetno sluzbeni pouzdani suvremeni podaci, koji potjecu iz carske kancelarije, a koje je odanle uzeo car Konstantin. Tu vojsku ne mozemo sebi predstaviti kao redovnu vojsku, kakvu je imalo Istocno carstvo: To je bila narodna vojska, u koju je morao doci na poziv vladara svaki odrasli muskarac. Tolikoj politickoj i vojnoj snazi trebalo je dati i vanjski znak, a dao joj ga je Tomislav time sto se g. 925 proglasio kraljem Hrvata (rex Chroatorum).

Odnos crvenohrvatskih oblasti prema Tomislavu olaksao je rijesenje pitanja o jurisdikciji salonitansko-splitske nadbiskupije. Do g. 923 izvrsivao je jurisdikciju nad cijelom Hrvatskom biskup ninski, koji je nosio naslov "hrvatski biskup". S povratkom splitske metropolije pod jurisdikciju pape iskocilo je samo po sebi pitanje jurisdikcije splitske nadbiskupije. Ona je to trazila za teritorij Cijele drzave kojom je Tomislav vladao. Tu bijase u pitanju ne samo izravni teritorij kralja Tomislava, nego i neizravan teritorij crveno-hrvatskih oblasti, gdje su bile biskupije dubrovacka, stonska i kotorska. Zahtjevu splitskoga nadbiskupa protivio se, u prvom redu, hrvatski biskup Grgur. Da se to pitanje o jurisdikciji rijesi, obrati se Tomislav na papu Ivana X s molbom da sa sva ta pitanja rijese na crkvenom saboru u Splitu. Sabor se sastao g. 925; na nj su dosli i srpski velikasi. Sabor je zakljucio da se jurisdikcija nadbiskupa splitskoga protegne na citavu Tomislavovu drzavu, sve na jug do Kotora. Hrvatski se biskup ima pokoravati nadbiskupu splitskom, kao sto i . svi drugi biskupi. A "ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikasi pozeljeli, da sve dijeceze unutar granica nase metropolije stave pod vlast svoga biskupa (a to je ninski biskup), onda nijedan od nasih biskupa nece u citavoj njihovoj zemlji ni krstiti, ni crkve ni svecenike posvecivati". Po ovom bi se zakljucku moglo desiti da bi biskupije stonska, dubrovacka i kotorska mogle doci pod hrvatskoga biskupa, a mogle bi doci pod njega samo onda, ako su zajedrio s njim pod hrvatskim vladarom.

Uto je Simeun zakljucio, da obracuna s Tomislavom. No bijase slabe sreca. Vojsku, koju je Simeun pod Alogoboturom na Tomislava poslao, zadesi strasan poraz: "svi budu ondje poklani od Hrvata", veli Konstantin Porfirigenet. "Moze se pretpostaviti", veli Manojlovic, "da Tomislavova vojska poslije pobjede nije ostala neaktivna, ona je presla granicu evakuirane Srbije slijedeci sa svoje strane cestu, kojom je i Alogobotur dosao" (Le millenaire de l'ancien royaume croate", Zbornik kralja Tomislava Jugoslavenske Akademije, XXXI). Ali vojska Tomislavova nije jamacno mirovala ni na sjeveroistoku, u Srijemu, koji je bio u bugarskim rukama. "Hrvatsko-bugarski rat", veli Mladinovic u svojoj Povijesti Srijema (63), "voden je jamacno u Srijemu kao pogranicnoj bugarskoj: provinciji prema hrvatskoj drzavi".

"Tomislav je", veli Klaic, "okupio gotovo sve hrvatske zemlje, koje su se po Klaicu protezale od Bojane do Drave i Dunava, od Rase i Jadranskoga mora do Drine, a koje su obuhvacale 1100 kvadratnih myriametara ili 120.000 km2. Tomislav je imao u svojim rukama pored Dalmatinske i Panonske Hrvatske jos i Bosnu sa Solima, sve otoke osim Mljeta i Korcule te Neretljansku oblast; a neizravno je bilo pod njim i Zahumlje, Travunja i Duklja. Jedino je nepoznata sudbina Srijema, koji je od 796 pa do 829 bio dio Panonske Hrvatske, a od 829 do 927 posjed bugarski. Tesko je pomisliti da bi Tomislav ostavio Srijem, iz kojega se bez poteskoca moglo provaljivati u Panonsku Hrvatsku, i dalje u bugarskim rukama, a jos manje Madzarima, koje su od Hrvata dijelile Drava i Dunav. Radi te neodredjenosti nije prema Srijemu oznacena drzavna granica, vec prelazi ruzicasta boja Hrvatske u zutu bugarsku. Oko g. 950 je Srijem u rukama Madzara.

Kako je bila velika Hrvatska za kralja Tomislava?

Povjesnicari se ne slazu u tom pitanju. Jedni vjeruju da je Bosna bila dio Tomislavove Hrvatske, drugi osporavaju crvenohrvatske oblasti, a treci ne dopustaju Hrvatskoj druge granice do Cetine na jugu, Vrbasa i donje Bosne na istoku.

U pitanju Bosne drzi vecina povjesriicara, koji su se bavili ili se bave nasom najstarijom povijesti, da je Bosna bila dio Tomislavove drzave. To drze Nijemci Dummler i Gfrorer, Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Slovenac Srebrenic pa i Madzari Pauler ( Wie und wann kam Bosnien an Ungarn, Wissemschaftliche Mitteilungen II, 160) i Thalloczy, Ceh Niederle (Sisic, Povijest 463), Hrvati: Smiciklas, Klaic, Gruber, Rudolf Horvat, Sisic, a i Carovic, profesor beogradskog univerziteta, veli da Bosnom "za kratko vladaju; sem domacih gospadara, Hrvati, Vizantinci, Sloveni iz Macedonije, pa najposIe Srbi iz Zete" (Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, 39--40), Znacajno je pisanje Dummlera, koji veli da je upravo potrebno da se i Bosna racuna kao stara tecevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od istoka, jer "jedva da se moze objasniti ona nekadasnja vojna sila Hrvata, ako se uzme usce Vrbasa u Savu za krajnju sjeveroistocnu granicu Hrvatske". (Uber die alteste Geschichte, 373, 374). Hauptmann je uvjeren da je Bosna bila bugarska, a ne Tomislavava (Koje su sile hrvatske povijesti odlucivale u vrijeme narodne dinastije, Zbornik, 179). Sisic misli, da je "kraj Bosna" bio sastavni dio Hrvatske drzave, bar od druge polovine IX vijeka do kralja Miroslava (945-949) (Povijest, 463).

Manji je broj povjesnicara, koji je mnijenja, da su crvenohrvatske oblasti bile pad vrhovnistvom kralja Tomislava. Pored Klaica bili su toga misljenja od hrvatskih povjesnicara Smiciklas, Gruber i R. Horvat, a od stranih Duimmler, Budinger, Rambaud. Neizravni dokaz za to daje sam car Porfirogenet sa svojim brojevima o mornasici Tomislavove Hrvatske. Njima se pridruzuje i Manojlovic u svojoj pomenutoj raspravi. Nabrajajuci vojnu snagu kralja Tomislava veli, da takova vojna snaga, koja je sluzbenim podacima cara pisca utvrdena, pretpostavlja vecu politicku organizaciju nego sto je samo ujedinjena Hrvatska. Da je tome tako, pruza nam neizravan dokaz sam Konstantin Porfirogenet. On je, naime, u svojem djelu htio navesti i vojnu snagu Hrvatske za vrijeme kad je svoje djelo pisao (oko g. 950), dakle, za vrijeme kad je Hrvatska bila najmanja. Nazalost je tekst, na tom mjestu, do nas dosao iskvaren i nepotpun, tako da nam je sacuvan samo jedan jedini broj, ali i taj je za prodivanje ovoga pitanja zlata vrijedan. Car, naime, veli da je Hrvatska tada (950.) imala mjesto 80 velikih brodova samo 30. Brojeva za manje lade, konjanike i pjesake nema. Uzmimo za mjerilo razliku izmedu broja velikih lada u vrijeme Tomislavovo i broja lada oko g. 950, pa je primijenimo na smanjeni broj pjesaka, konjanika i malih lada, onda cemo vidjeti, da je vojna snaga oko g. 960 spala ispod polovice. Jasno je da se, vojna snaga kralja Tomislava nije mogla smjestiti u okvir Hrvatske od g. 950. Teritorij Tomislavove Hrvatske morao je biti mnogo veci. Da li je bio veci ili manji od Hrvatske za kralja Petra Kresimira IV?

Sisic drzi da je Hrvatska bila najveca za kralja Petra Kresimira IV. On ostaje kod svoga misljenja i u svojem najnovijem prikazu hrvatske povijesti, koji je napisao kao uvod u "Politicku povijest Hrvatske" Josipa Horvata, koja je izasla krajem g. 1936. "Ocevu teznju" (Stjepana I da zavlada dalmatinskim gradovima i ostrvima), veli Sisic, "izvrsio je njegov sin Petar Kresimir IV (1058-1074), najmocniji hrvatski vladar. On je, u sporazumu s bizatinskim carstvom, prosirio svoju vlast na Zadar, Trogir i Split, te na ostrva Krk, Osor i Rab 1069. I na kopnu je Petar Kresimir prosirio svoju drzavu, tako da su njezine granice bile tada najsire". Ako su granice Hrvatske za Petra Kresimira IV bile najsire, onda su granice Tomislavove Hrvatske morale biti manje od Hrvatske Petra Kresimira IV. Za rijesenje toga pitanja bit ce najzgodnije da ogledamo kartu "Hrvatska za Petra IV Kresimira", na kojoj je ujedno u manjem mjerilu prikazana Hrvatska oko g. 950, kad je za vladara iz narodne krvi bila najmanja.
Drzava Petra Kresimira IV nema, kako vidimo, istocnoga dijela Slavonije, nema Solin, a nema ni Zahumlja, ni Travunje ni Duklje; od crvenohrvatskih oblasti drzi jedino Neretljanaku oblast. Buduci da je Tomislavova drzava morala biti manja od Kresimirove, onda bi Tomislavovoj drzavi morali jos nesto oduzeti. Bosnu ne mozemo, jer i Sisic drzi da je ona pod Tomislavom bila dio Hrvatske drzave, ne mozemo oduzeti ni Bizantsku Dalmaciju s otocima, jer je i ona bila u rukama kralja Tomislava; jednako su u njegovim rukama i otoci Brac, Hvar i Vis. Morali bi, dakle, Tomislavovoj drzavi oduzeti Neratljansku oblast, da dobijemo bar kakvu takvu manju drzavu od Kresimirove. Smanjili bi je, dakle, bas za onaj dio, koji je cinio bitni dio hrvatskoj mornarici onoga vremena, a to je Neretljanska oblast od Omisa do Neretve sa zaledem od neko 2500 km2. Kako je Hrvatska Petra Kresimira IV imala 84.000 km2, to bi Tomislavova Hrvatska po tom racunu imala oko 81.500 km2. Za konacno rijesenje velicine Hrvatske za ovo vrrjeme moramo ogledati i Hrvatsku od 950 g. Hrvatska je te godine manja za najistocniji dio Slavonije, za pravu Bosnu, za Bizantsku Dalmaciju, za Neretljansku oblast sa zaledem, te za otoke Vis, Brac i Hvar, sto sve cini oko 15.000 km2. To znaci da je Hrvatska oko g. 950 imala oko 68.500 km2, dakle, bi bila za 13.000 km2 manja, nego sto bi Hrvatska bila za kralja Tomislava. Takva Hrvatska je imala samo 30 velikih brodova umjesto 80 i to na obali od usca Rase do usca Cetine. Buduci da je Tomislav imao 80 vecih brodova, a prema tome razmjeru i manjih brodova, u svemu 180, to je morao pored otoka Braca, Hvara i Visa imati i Neretljansku oblast, a na raspolaganje i sile Zahumlja s Peljescem, Korculom i Mljetom, te vojna snage Travunje i Duklja. Veliku kopnenu i morsku armadu Hrvatske ne mozemo smjestiti na istom teritoriju, na kojem je snaga vojske spala ispod polovice broja Tomislavove vojske. Tomislavova se, dakle, drzava protezala od Drave i Dunava do Bojane. Od Drave i Dunava pa do Neretve vladao je neposredno, a od Neretve do Bojane posredno, sto ce reci da su ondje vladali domaci vladari, koji su Tomislava priznavali vrhovnim glavarom. Tomislavova Hrvatska imala je, zajedno sa Srijemom, ako 112 hiljada km2 nad 96.000 km2 je vladao izravno, i 16.000 km2 koji su bili pod njegovim vrhovnistvom. To ne iskljucuje da su Bosna. i Neretljanska oblast imali svoje dinastije. Zahumlje, Duklja i Travunja obrubljeni su na karti ruzicastom bojom Tomislavove drzave.

Prema vojnoj snazi Tomislavove Hrvatske daje Rambaud i broj stanovnistva, koje cijeni na 1,500.000 do 2,000.000 dusa. (L'empire grec au dixieme siecle, Constantin Porhyrogenete, Paris 1870, 459. )

Granice Hrvatske za kralja Tomislava ne dadu se tocno odrediti, osobito u gorovitim krajevima Crne Gore, Herceg-Bosne i u prasumama Slavonije, vec samo otprilike. Granicom Tomislavove drzave bilo je na zapadu Jadransko more od Rase do Bojane, prema Njemackoj suha granica od izvora Rase obuhvatajuci istocni dio Istre i jugoistocni dio Kranjske s Metlikom, Crnomeljem i Vinicom, dalje Gorjanci, donja Krka, Sutla, Macelj-gora do Drave, a od Drave do Mure opet suha meda. Na sjeveru su cinile granicu Mura, Drava i Dunav ispod Vukovara i Sava do Brckoga. Na istoku bijase granicom Drina do Gorazde, gdje ju je, kao i na jugu, gora Borava dijelila od Bugarske (od g. 924); dalje je granica udarala vodomedom izmedu Neretve, Zete, Morace s jedne, a Tare i Pive s drage strane. "Hrvatska je za Tomislava bita evropska velevlast", kazu Slovenci Srebrenic i Hauptmann (Zbornik kralja Tomislava 153 i 175).

Kakav je bio odnos kralja Tomislava prema Srbima? Najbolji odgovor daje Corovic u svojoj "Povijesti Jugoslavije": "TomisIav nije svojatao srpske krajeve, niti je isao da ih podjarmi, kao sto uopce nije nijedna vojna hrvatskih vladara bila uperena protiv Raske drzave".

1 "Cependant, la force militaire croata de 60.000 cavaliers et jusqu'a 100.000 fantassins... suppose une organisation politique encore plus grande que la seule Croatie unie. A mon avis, c'est la force armee des regions et pays fondus en un organisme, si lache qu'il soit, sous la direction de Tomislav".

Petar

Kralj Petar kojeg je god. 1093. izabrao hrvatski narod, poznat je još kao Petar Svacic. Medutim nema nikakvih dokaza da je Petar bio clan obiteljske loze Svacic, nego je to posljedica neosnovane tvrdnje jednog našeg povjesnicara iz druge polovice 19. stoljeca.

Kralj Petar stolovao je u Kninu i uspio je nakratko ujediniti Hrvatsku sve do Drave, kada je protjerao sinovca ugarskog kralj Ladislava Almoša, koji je bio na vlasti u Slavoniji od 1091. do 1905.

Nakon smrti ugarsko kralja 1095. na njegovo prijestolje dolazi Ladislavov najstariji sinovac Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II krenuo u vojni pohod na Hrvatsku.

Potkraj travnja odnosno pocetkom svibnja god. 1097. na sjevernom podnožju Gvozda došlo je do velike bitke, u kojoj je kralj Petar izgubio svoj život na bojištu, i tako ostao zapamcen kao posljednji hrvatski kralj hrvatske krvi. U spomen nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se Petrov gvozd odnosno Petrova gora.

Hrvatski ban Petar Berislavic

Kraljev kancelar i vesprimski biskup, Trogiranin Petar Berislavic postaje banom god. 1513., te odmah odlucno ide braniti domovinu. Nakon što je od svog velikog prijatelja pape Lava X. primio novcanu pomoc od 50 000 dukata, ban se vraca u Hrvatsku da organizira hrvatske ratnike za boj. Kako su u to vrijeme nakon kratkog zatišja Turci zapoceli s novim valom navala prodiruci još dublje u ranjenu Hrvatsku, ban je morao na brzinu skupiti vojsku, te krenuti u akciju.

Na Veliku Gospu 15. kolovoza god. 1513. Petar Berislavic izvodi vojne manevre, a Turci kopaju rovove kod Blinje misleci da je banova vojska velika. Medutim nakon što je turska ophodnja otkrila da je kršcanska vojska brojcano mnogo slabija od njihove, oni krecu u navalu. Dana 16. kolovoza odigrala se velika bitka koja je završila velikom pobjedom hrvatskih vojnika kod Dubice na Uni. Turci su doživjeli strašan poraz, mnogo ih je poginulo u boju, a mnogi su se pri bijegu utopili u Savi i Uni. Pretpostavlja se, da je tada izgubilo živote oko 4 000 do 7 000 turskih vojnika. Medu poginulima bilo je i cetvero turskih vojvoda, dok je peti bio zarobljen te je zajedno s ostalim zarobljenicima poslan kao dar kralju Vladislavu.

Sjajne vijesti o velikoj hrvatskoj pobjedi brzo su se procule po svim kršcanskim zemljama. O hrabrom junaku i slavnom ratniku banu Petru Berislavicu mnogo se je pricalo, a na Božic mu je papa Lav X. osobno darovao blagoslovljeni mac i klobuk. Uz duhovnu i moralnu potporu napacenom hrvatskom narodu, papa Lav X. (Giovanni Medici) je jedini koji je obilno pomagao u novcu, hrani, oružju i drugim materijalnim dobrima. Takoder je pisao poslanice svim vladarima tadašnje kršcanske Europe moleci ih da pomognu iscrpljenoj Hrvatskoj i njezinom banu.

Ban Berislavic uspješno je ratovao protiv Turaka sedam godina. Jednu od najvecih pobjeda ostvario je god. 1518. kad je razbio Turke kod grada Jajce kojem je donio opskrbu. Troškove za bansku vojsku podmirivao je uz pomoc hrvatskog sabora, pape Lava X., a cesto puta je i sam prodavao i zalagao svoje posjede i imovinu.

U planini Plješevici, negdje izmedu Korenice i Bihaca na Uni, ban je sa svojih 300 ratnika razbio i natjerao 800 turskih vojnika u bijeg. Prigodom potjere ban je zaostao zajedno sa svojom dvojicom mladih pomocnika zbog nezgode s konjem. Baš kad su riješili problem s konjem, na njih je iznenada navalilo oko 60 Turaka. Ban Petar Berislavic rekao je svojim pomocnicima da bježe, te je sredivši nekoliko Turaka s macem u ruci junacki poginuo. Bilo je to 20. svibnja 1520. a opca žalost za banom kojeg su Hrvati voljeli kao oca zavladala je u Hrvatskoj, te širom Europe. Nekoliko sati nakon banove pogibije, papa Lav X. imenovao je hrabrog Petra Berislavica kardinalom, ne znajuci da je on mrtav.

Senjski kapetan i kliški knez Petar Kružic

Iskusni i hrabri ratnik Kružic, najviše se je proslavio sjajno braneci Klis punih 15 godina. Tako je god. 1524. turski vojvoda Mustafa potpuno opkolio Klis, koji se usprkos nestašici hrane i pitke vode hrabro branio. Srecom, prije opsade kapetan Kružic je otišao u Senj gdje je skupio 1500 pješaka i 60 konjanika, s kojima je ploveci samo nocu došao i iskrcao se 10. travnja kod Solina. Odmah su krenuli prema Klisu, te su iznenadili i potpuno razbili nekoliko tisuca turskih vojnika. Zbog sjajne pobjede kralj Ludovik je darovao kaštel Breznicu kapetanima Petru Kružicu i Grguru Orlovcicu.

Usprkos uspješnim obranama i pobjedama Klis nije imao predaha, a nakon bitke na Mohackom polju god. 1526. i pada Obrovca zapoceli su teški dani za okruženi grad,.

Turci su stalno vrebali i kružili poput strvinara, a 4. lipnja 1532. u vrijeme izbivanja kapetana Kružica koji je otišao po pomoc, velika turska vojska je pod vodstvom Mlecanina Nikole Querinija uspjela preko izdajnika zauzeti Klis. Medutim ubrzo je Kružic sa svojih 2000 ratnika doplovio iz Ancone i s lakocom oslobodio Klis, a 18. rujna uspio je osvojiti i manju tursku utvrdu u Solinu. Kapetan Kružic je savjetovao kralju Ferdinandu da iskoristi tu pobjedu tako da sagradi utvrdu na solinskom polju, ali od toga nije bilo ništa. U to doba su i Mlecani stvarali probleme želeci zauzeti Klis, ali papa Klement VII. i papa Pavao III. su doista lijepo pomagali Kružica, tako da je i sam sultan Sulejman izjavio da je Klis "papinski grad".

Nakon još nekoliko bezuspješnih pokušaja god. 1535. Turci su probali osvojiti Klis izdajom. Tako su podmitili uskoka Matu Tvrdosalica kojih ih je pustio u grad na zadnju noc poklada, ali je o svemu prethodno obavijestio svoje uskoke koji su im tako pripremili "lijepo" i nezaboravno iznenadenje.

Krajem kolovoza god. 1536. skupila se velika turska vojska koja je obnovila utvrdu u Solinu i izgradila još dvije kako bi potpuno ogradila Klis i tako ga prisilila na predaju. Kliška posada se je kao i uvijek hrabro i junacki branila, a kad je u ožujku god. 1537. stigla pomoc s mora, 3000 njemackih vojnika kralja Ferdinanda i 700 talijanskih vojnika koje je poslao papa Pavao III., zajedno su navalili predvodeni kapetanom Kružicem i njegovom vojskom, te su uspjeli razvaliti dvije turske utvrde. Provaljujuci u posljednju utvrdu, iznenada se pojavio Murat-beg sa svojih 2000 vojnika koji su navalili na kršcane divlje urlajuci, pa su talijanski i njemacki vojnici misleci da Turaka ima puno više nego njih stali bježati prema obali. Hrabri Kružic je pokušavao zaustaviti i smiriti redove kršcanske vojske, ali sve je bilo uzalud. Nije bilo druge, pa su on i njegovi ratnici tražili spas povlaceci se prema obali gdje su bile kršcanske lade. Nažalost, Kružic koji je medu zadnjima došao do obale nije se uspio izvuci. Ubrzo su ga opkolili bijesni Turci, a neustrašivi kapetan je junacki poginuo skupo prodajuci svoju glavu.

Kako su Klišani ostali bez izvora vode i svoga kapetana koji je svojim junaštvom pronio glas o Hrvatskoj širom kršcanskog svijeta, nije bilo druge nego prihvatiti ponudu Turaka koji su im obecali slobodu ako im mirno prepuste grad. Tako je Klis 12. ožujka, na blagdan sv. Grgura 1537. došao pod tursku vlast. Gradani grada Klisa su se raselili na sve strane, a mnogi uskoci su otišli u Senj, odakle su nastavili ratovati protiv Turaka.

Diplomat i vrhovni kapetan Nikola Jurišic

Deset dana prije nego što ce postati kralj, Ferdinand I. imenovao je Senjanina Nikolu Jurišica za vrhovnog kapetana i savjetnika, koji ce uspješno i mudro obavljati diplomatske i vojnicke poslove sve do svoje smrti 1545.

Svojim junaštvom Jurišic se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Bec. Turci koji su mogli mirno proci pored malenog grada i tako iznenaditi tada još nespremne Ferdinandove vojnike, strašno su se prevarili kad su mislili da ce Kiseg biti lagan plijen.

Nikola Jurišic je sa svojih 28 lako i 10 teško naoružanih konjanika trebao odjahati za Bec i tamo se pridružiti glavnoj vojsci. Medutim kad je vidio mnoštvo djece, žena i staraca koji su došli potražiti spas u gradskim zidinama, odlucio je ostati i braniti narod. Nakon što je Jurišic sastavio od seljaka i gradana malu posadu od 700 ljudi, poslao je pismo Ferdinandu I. u kojem je napisao: "Ja sam se usudio braniti ovaj maleni i slabi grad protiv turske sile, ne zato što se nadam da cu ga spasiti, nego samo da koji casak neprijatelja zabavim i tako kršcanskim vladarima pribavim vremena da se priprave za otpor. Samo zato izložio sam se najvecoj smrtnoj pogibelji."

Prva tri dana Turci su neprekidno topovima gadali Kiseg, a 13. kolovoza zapoceli su s mnogobrojnim jurišima sa svih strana. Branitelji nisu gubili prisebnost ni kad su ih Turci nekoliko puta dovodili u "mat poziciju", nego su se hrabro i cudesno branili. Nakon odbijenog dvanaestog juriša 28. kolovoza, hrvatski junak opet šalje Ferdinandu pismo i piše:" Od naših 700 oružanih zemljaka vec je polovica poginula; od pušcanog praha, što sam ga za 300 forinti kupio, imam još jednu centu. Samo Božja milost cuva nas; budi ona milostiva mojoj duši."

Poslije dvanaestog juriša, turski glasnici su tri puta dolazili s nagodbama da se grad mirno preda, ali hrabri Jurišic im je slao tako drske i cinicke odgovore, da je sultan Sulejman ludovao od bijesa i muke. U 13. jurišu poginulo je još 60 hrabrih branitelja, a ranjeni Jurišic se s ostatkom posade pripravio za posljednji boj. U trenutku nove turske navale na gradske zidine, starci, žene i djeca su stali plakati i zapomagati, a umjesto da udu u grad Turci su poceli bježati. Kasnije su pricali da su pobjegli zbog nekog konjanika s vatrenim macem koji ih je tjerao sa zidina. I dok su tako na smrt prestrašeni Turci govorili da je Jurišic u savezu sa Sotonom, Hrvati su slavili i zahvaljivali sv. Martinu što ih je spasio od sigurne smrti.

Sam Nikola Jurišic napisao je Ferdinandu kasnije: "Moj pušcani prah bio je vec posve potrošen; što je od mojih ljudi ostalo na životu, vec je svu volju izgubilo, te se ne bi mogao ni jedan sat više braniti." 30. kolovoza god. 1532. razocarani Sulejman je sa svojom iscrpljenom vojskom otišao s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišicu grad Kiseg.

Hrvatski ban Nikola Šubic Zrinski

Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti, N. Š. Zrinski ratovao je protiv Turaka još od svoje rane mladosti. Prošao je kroz mnogobrojne okršaje, a prvi put se je proslavio god. 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Gradani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreci da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišiceve potpore, kralj Ferdinand ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskog bana.

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio "ostatke ostataka" hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitki. God. 1556. N. Š. Zrinski se odrekao banske casti, te je savjetovao kralju Ferdinandu da postavi Petra Erdedija za novog bana. Kralj Ferdinand je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvecoj milosti imenujuci ga pritom meštrom kraljevskih tavernika.

Godine 1566. sultan Sulejman II. krece s preko 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Bec i potom citavu Europu. Tako Sulejman II. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare racune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2 500 ratnika koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obecaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim rijecima: "Ja Nikola knez Zrinski obecavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu velicanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada necu ostaviti, nego da cu s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"

Opsada je pocela 5. kolovoza i trajala je punih pet tjedana. Kako se je sigetska posada junacki branila i pri tom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolovic poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obecao da ce mu darovati citavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Medimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, madarskom i njemackom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa ce ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoc, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseci teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman II. je iznenada umro 4. rujna, ali vezir Mehmed Sokolovic vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad Turci su ocekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junacki poginuli "skupo prodajuci" svoje živote.

To junacko djelo Zrinskog ili kneza Mikule kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje citave tadašnje Europe koja ga je nazvala novim "Leonidom". Cetvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a medu njima su bili necak N. Š. Zrinskog Gašpar Alapic, te komornik Franjo Crnko koji je kasnije na hrvatskom, njemackom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili preko 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Bec i Europu.

Nikola Šubic Zrinski, "stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog" zauvijek je ostao živjeti u hrvatskim srcima, a danas ga osim nas Hrvata i Madari smatraju svojim nacionalnim junakom.

Hrvatski ban Toma Erdody

Pocetkom god. 1584. hrvatskim banom imenovan je 26-godišnji grof Toma II. Erdody (Erdedi), sin Petra II. Erdedija hrvatskog bana od god. 1556. do 1567.

Odmah na pocetku svog mandata 26. listopada god. 1584. , ban Erdedi i general hrvatske krajine Josip Jošt Thurn su kod Slunja sa samo 2030 ratnika (1330 konjanika i 700 pješaka) iznenadili i strahovito razbili 9000 Turaka (8 400 konjanika i 600 pješaka). U slavnoj i sjajnoj pobjedi u "dolini Mocila kod Slunja" poginulo je oko 2 000 do 4 000 Turaka i samo nekoliko kršcanskih ratnika. U boju u kojem je oslobodeno nekoliko tisuca zarobljenog naroda i osvojeno mnogo ratnoga plijena, posebno su se proslavili ban Erdedi, grof Thurn i Purgstaller.

Ban Erdedi nastavlja s nizom sjajnih pobjeda, pa je s malim brojem ratnika (500 konjanika i 500 pješaka) 6. prosinca god. 1586. razbio Ali-begovu vojsku (3000 konjanika i 500 pješaka) kod Ivanica. Kad je god. 1587. medu mocvarama kod Kacsorlaka i Juraj Zrinski sa svojim ratnicima teško porazio i na drugi svijet poslao oko 2000 Turaka, prestale su na neko vrijeme turske navale na Hrvatsku. Tom prigodom je Juraj Zrinski zarobio oko 1000 Turaka i ulovio sjajan plijen od oko 1100 konja.

12. kolovoza god. 1591. ban Erdedi je oslobodio grad Moslavinu, a Ali Hasan-paša je ludovao od bijesa jer nikako nije mogao izaci na kraj s hrvatskim banom koji mu je stvarao velike probleme i gubitke. Medutim god. 1592. u bici kod Bresta kršcanska vojska je doživjela težak poraz, a sam ban Toma Erdedi je potamnio svoju slavu neslavnim bijegom. Medutim vec iduce godine u ljeto 1593. ban Erdedi se je iskupio. Naime, Hasan-paša je sa svojih 15 000 vojnika opet navalio na grad Sisak, a Erdedi je odmah skupio 2 400 svojih ratnika. Nakon što su im se pridružili karlovacki general Andrija Auersperg i vojvoda Rupreht Eggenberg s lakim konjaništvom, strijelcima i husarima, kršcanska vojska je imala oko 5 000 vojnika. I dok su se neki casnici dvoumili navaliti na nekoliko puta brojcano jace Turke, Erdedi i Auersperg su odlucno zagovarali navalu govoreci: "Ne gledajmo na broj neprijatelja, Bog ce nam pomoci!".

I doista uz Božju pomoc, kršcanska vojska je predvodena banom Erdedijem strahovito razbila tursku vojsku, koja je što u boju što u rijeci Kupi izgubila oko 10 000 vojnika, a sam Hasan-paša se je s 12 najistaknutijih turskih begova pri bijegu utopio u rijeci Kupi. Velika i sjajna pobjeda god. 1593. kod Siska koja je bila prekretnica u ratu Hrvata s Turcima, oduševila je cjelu kršcansku Europu. Papa Klement VII. pohvalio je pobjednike posebnim pismom, a španjolski kralj Filip II. je odlikovao hrvatskog bana Erdedija imenujuci ga vitezom reda "sv. Spasitelja". 15. svibnja 1595. Erdedi se je povukao s banske dužnosti, te je nastavio uspješno ratovati protiv Turaka sve do svoje smrti god. 1624.

Hrvatski ban Nikola Zrinski

Hrvatski ban od god. 1647. do 1664. Nikola Zrinski uspješno je ratovao protiv Turaka, te je sudjelovao i u 30-godišnjem ratu. Takoder je bio mudar politicar i intelektualac koji je napisao knjigu lirike i junacko-romanticni ep "ADRIAI TENGERNEK SYRENAIA" u 15 pjevanja o svom pradjedu N.Š. Zrinskom.

Povijest Zrinskih bila je obilježena neprestanim ratovanjima protiv Turaka. Ban Nikola Zrinski je zajedno sa svojim bratom Petrom uspješno ratovao protiv turske vojske, i dok ih je Europa slavila, nesposobni Leopold ih je stalno opominjao da ostave Turke na miru i "poštuju primirje". God. 1660. N. Zrinski je držao u "mat poziciji" tursku utvrdu Kanižu, ali je dobio zapovijed da mora zaustaviti i povuci svoje ratnike. Ljut i razocaran povlaci se u Cakovec, a malo poslije bez dopuštenja beckog dvora daje izgraditi utvrdu Novi Zrin na ušcu Mure.

God. 1663. ban Nikola je odbio tursku navalu na Štajersku, dok je njegov brat Petar pobijedio Turke kod Rakovice i kod Otocca. Na pocetku god. 1664. mudrom i razradenom ratnom strategijom Nikola Zrinski je uništio više turskih uporišta, te je provalio sve do grada Osijeka gdje je spalio 2 km dugi drveni Sulejmanov most kojim su Turci prodirali u Europu. Zbog velikih i sjajnih pobjeda španjolski kralj Filip IV. dao je N. Zrinskom red "viteza zlatnog runa", a francuski kralj Luj XIV. imenovao ga je svojim "pairom" i nagradio s 10 000 talira.

God 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio sramotni Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do pocetka rata osvojili, a kako im je Bec podlom politikom onemogucio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vode udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s beckim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. 18. studenog 1664. Nikola Zrinski je pod nejasnim okolnostima poginuo u lovu, a njegovom smrcu ubrzo dolazi do potpunog raspada hrvatsko-ugarskog saveza.

Hrvatski ban Petar Zrinski

Nakon smrti Nikole Zrinskog hrvatskim banom postaje njegov mladi brat Petar, ali službeno tek god. 1668. zbog raznoraznih politickih kalkulacija beckog dvora. Petar Zrinski je takoder bio veliki ratnik koji se je proslavio u mnogim bitkama, a osobito; kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovica i njegovih 1 400 vojnika, te kad je sa svojih 2 500 ratnika razbio Ali-pašu Cengica i njegovih 10 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršcanstva i strašilom Turaka".

Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je zapoceo njegov brat Nikola, pa se je tako povezao s glavnim madarskim vodama. Kad je god. 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez se potpuno raspada zbog razlicitih ideja i nacina vodenja urote.

Ubrzo je i becki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareci za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz god. 1102., sve saznao zahvaljujuci izdajom iz urotnickih redova. Tako su nakon dugotrajne istrage u Beckome Novom Mjestu, 30. travnja 1671. bili osudeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te citave Europe. Nakon toga su becki strvinari potpuno opljackali i uništili dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletacki poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živuceg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."

God. 1907. "braca hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mucenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a god. 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u zagrebacku katedralu.

fra. Luka Ibrišimovic i svecenik Marko Mesic

God. 1683. na posljednjem pohodu na Hasburšku Monarhiju, veliki vezir Kara Mustafa je sa svojih 200 000 vojnika uspio doci do Beca kojeg je 2 mjeseca opsjedao. Medutim 12. rujna poljski i njemacki vojnici su stigli u pomoc, te su strahovito razbili tursku vojsku. Velika pobjeda ohrabrila je ostale narode i njihove vladare, a na poticaj pape, Hasburška Monarhija, Venecija i Poljska sklopile su savez "sv. Lige" s ciljem konacnog oslobodenja od Turaka.

I dok je carska vojska oslobadala Madarsku, a hrvatska banska vojska Hrvatsku, dizao se narod na oružje da konacno sredi ljute neprijatelje. Tako je ustanak u Slavoniji pokrenuo franjevac Luka Ibrišimovic koji je o situaciji na terenu pisao zagrebackom biskupu Mikulicu, pa u pismu od 24. veljace god. 1688. piše: "Nalazimo se u krajnjoj životnoj opasnosti, jer, neprijatelj se okuplja u Gradiški u sve vecem broju i svim silama radi na tome da odavde protjera carsku vojsku. Ako dode, protjerat ce je doista, jer ta vojska ne radi da sacuva ove krajeve nego da rastjera jadni kršcanski svijet, koji je toliko rastjeran da mu, ostane li ovdje, ne preostaje drugo, nemajuci nikakvih sredstava za život, ili da se Turcima preda ili da skapa od gladi. Inace, to se nije trebalo dogoditi jer je hrane prikupljene od seljaka i zaplijenjene od Turaka ostalo obilno. Zbog nemarnosti vojnika cami u turskom ropstvu do 2 000 bijednih kršcana obaju spola..."
12. ožujka god. 1689. na brdu Sokolovcu kod Požege, fra. Luka je s narodnom vojskom razbio Turke, te je tom prigodom dobio nadimak Sokol. Fra. Luka i njegova narodna vojska odigrali su veliku ulogu u oslobodenju Slavonije. Slavonija je oslobodena god. 1691. a fra. Luka je odmah organizirao naseljavanje opustošenih krajeva i gradnju crkvi.

Kao što je u Slavoniji fra. Luka organizirao i dignuo narod na ustanak za konacno oslobodenje od Turaka, tako je god. 1689. uz pomoc svecenika Marka Mesica, banska i granicarska vojska oslobodila Liku i Krbavu.

Hrvatski ban Josip Jelacic

Jedan od najvecih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti Josip Jelacic, roden je 16. listopada god. 1801. u Petrovaradinu. Zbog svojih kvaliteta i sposobnosti brzo napreduje, pa je tako 1837. dobio cin bojnika, a 1841. cin pukovnika glinske regimente. God. 1848. zbog opasnosti madarske revolucije i njezine ideje o stvaranju jedinstvene nacije s ciljem da se Hrvatska "pomadari", Narodna skupština je izabrala Jelacica za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske na veliko zadovoljstvo svekolikog hrvatskog naroda.

Ban Jelacic je odmah po svom imenovanju izdao proglas o ukidanju kmetstva na sveopce oduševljenje cijele Hrvatske. Madari i njihove sluge "madaroni" nisu se mogli pomiriti s cinjenicom da je Hrvatska dobila za vodu pravog hrvatskog rodoljuba, pa su se služili svim sredstvima i podvalama da unište i ocrne bana u ocima beckog dvora i hrvatskog naroda. Ban Jelacic se je zalagao da se spor s Madarima riješi mirnim putem, ali kako su svi hrvatski zahtjevi bili odbijeni i kako su iz Pešte dolazile drske i bahate prijetnje poput: "Medu nama samo mac može odluciti!", nije bilo druge nego oružanim putem slomiti i uništiti ratobornu politiku madarskog ekspanzionizma.

Nakon pismene podrške J.J. Strossmayera i pisma od 4. rujna u kojem mu kralj vraca sva dostojanstva i casti, uz ispriku: "Mene je na to svrgnuce navelo podmetanje Vaših neprijatelja...", ban Jelacic skuplja vojsku u Varaždinu, te 7. rujna izdaje proglas u kojem objavljuje rat peštanskoj vladi, a ne madarskom narodu. U proglasu je još objavio: "Mi hocemo jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti, što žive pod krunom ugarskom. Pošto dakle ministarstvo madarsko misli, da ne može pristati na te pogodbe zato nam nalaže cast i dužnost, da pokušamo zadnje, pa da se latimo oružja."

Vojskovoda i ban Jelacic s povikom: "Što Bog da i sreca junacka!" krece sa svojom vojskom 11. rujna iz Varaždina. Tako kod Schwechata, nadomak Becu, ban mudrom ratnom strategijom prvo tuce topovima po madarskoj vojsci koju zatim pješaštvo odlucnim jurišima potpuno razbija. Jelacic je tako 1. studenog ušao u Bec kao prvi vojskovoda nakon Napoleona, a kralj Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenuje bana namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma becke revolucije, 13. kolovoza god. 1849. slomljena je i madarska revolucija.

Zbog velikih ratnih zasluga, ban Jelacic je za samo godinu dana bio promaknut cak tri puta: od pukovnika u general-majora, pa zatim u podmaršala, te na kraju u generala topništva (feldzeugmeistera), što nikada nikome nije uspjelo u povijesti austrijskog carstva.

Vojskovoda Josip Filipovic

Jedan od najvecih hrvatskih vojskovoda Josip Filipovic, roden je god. 1819. u Gospicu. Od samog pocetka vojnickog života, Filipovic je sudjelovao u svim ratovima na tadašnjem podrucju hrvatskog i austrijskog teritorija. Tako je kao zamjenik glavara glavnog stožernog odjela hrvatske vojske god. 1848. i 1849. ratovao u bitkama za Bec, kod Schwechata, Parendorfa, Altenburga i Moora. Josip Filipovic se je osobito proslavio u bitki kod Solferina i u austrijsko-pruskom ratu, u kojem je austrijska vojska izgubila, ali su zato hrvatske pukovnije pod njegovim vodstvom razbile talijansku i prusku vojsku na svom dijelu fronte.

Jedno vrijeme Filipovic je bio zapovjednik divizije u carskom Becu, a nedugo zatim promaknut je u generalpukovnika austrijske vojske. God. 1878. kad je na prijedlog Engleske Austro-Ugarska Monarhija dobila medunarodni mandat da riješi "veliku istocnu krizu" tako da za zaposjedne Bosnu i Hercegovinu, Filipovic je kao jedan od najistaknutijih austrijskih vojskovoda preuzeo zapovjedništvo, prvo 13. vojnog zbora, a potom i 2. armije s kojom je uspješno ostvario zadatak. U ratnoj operaciji sudjelovale su i sve hrvatske pješacke pukovnije koje su uspješno obavile najteži dio rata. Vojskovoda Filipovic je tako ušao u Bosnu preko Save kod Broda, te je brzom i vještom akcijom zauzeo Sarajevo 19. kolovoza god.




 

 

 

 

 

Powered by UWS